Pogon Jama "Đurđevik"

Pogon Jama Đurđevik
Prostorija jama šire pripreme do novih kapaciteta

Dosadašnji neprekidni razvojni put podzemne eksploatacije uglja, kao najstarijeg oblika rudarenja na prostorima sjeveropistočne Bosne i šire, hronološki gledano, proteže se od druge polovine XIX stoljeća, kada se osnovni rudarski alat svodio na primitivna oruđa i transport uglja obavljao konjskom vučom i ručno, pa do danas kada se cjelokupni transport uglja obavlja mehanizovanao. Jamski način proizvodnje uglja, po načinu i uslovima na koji se vrši, kao i po opasnostima, koja ga i danas prate, ostao je specifičan.

Otkopavanje uglja na području đurđevičkog lokaliteta, putem podzemne (jamske) eksploatacije počinje sa otvaranjem jame „Suhodanje“ 1936. godine te jame „Frëlih“ tokom 1938. godine. Otkopavanje je vršeno putem prečnih metoda i time je iz sloja vađeno svega 40% ugljene supstance, dok su velike količine ležišta uglja ostale neiskorištene.

Prema podacima iz knjige „Rudarstvo i topioničarstvo u Bosni i Hercegovini“ od L. Đakovića u 1939. godini iz ugljenokopa „Đurđevik“, tj. jamama „Suhodanj“ i „Frëlih“ proizvedeno je ukupno 135.973 tone mrkog uglja. Iz istog izvora saznajemo da je u narednoj, 1940. godini iz istih jama proizvedeno 150.667 tona uglja i tom prilikom je bilo zaposleno 523 radnika.

U prvim godina poslije Drugog svjetskog rata otkopavanje uglja se vršilo na isti način kao i ranije,tj. metodom prečnih otkopa. Međutim, ovakav način otkopavanja nije imao neku vidnu perspektivu pa se već 1956. godine počelo razmišljati o osavremenjavanju metoda otkopavanja uglja u podzemnoj eksploataciji. Tako je uvedena, u tom vremenu savremenija metoda otkopavanja, tzv. metoda „širokog čela“ ili kako se drugačije nazivala „radinska otkopna metoda“. Ovaj metod otkopavanja uglja svoju praktičnu primjenu je doživio 1961. godine, koja se zadržala u đurđevičkim jamskim revirima sve do 1973. godine. Otkopavanje se vršilo u pojasevima po padu sloja. Ovaj metod će potom smijeniti metoda sa kombinacijom širokog čela i brazdi. Široko čelo je bilo podgrađeno hidrauličnom podgradom i tada se stiču prva iskustva u primjeni i radu sa mehanizovanom hidrauličnom podgradom.

Tokom 1976. godine u podzemnoj eksploataciji uglja u Rudniku „Đurđevik“ uvodi se nova otkopna metoda sa natkopnim dobijanjem uglja tzv. „Đurđevička otkopna metoda“ uz primjenu hidrauličnog kompleksa (Hydro -Marell). Za razliku od ranijih ovo je sasvim nova otkopna metoda. Međutim, usljed određenih nedostataka u tehničkom smislu, ova podgrada se vremenom zamjenjuje novim hidrauličkim kompleksom (Woest-Alpina) austrijskog proizvođača koji se otklanjanjem nekih tehničkih nedostataka u potpunosti prilagođava za natkopno dobijanje uglja u jami „Đurđevik“. Princip otkopavanja se sastoji u tome da se ugljeni sloj moćnosti do 19 m i nagibom od 30 stepeni podijeli na horizontalne etaže od 7,5 m. Svaka etaža se otkopava širokim čelom sa visinom otkopnog dijela 2,5 m i natkopnom visinom 5 m. Obaranje natkopa se vrši od krovine prema podini sloja. Horizontalne etaže otkopavanja se sukcesivno sa međusobnim razmakom od 30 m. Dužina čela zavisi od mogućnosti sloja i iznosi od 35 do 45 m.

Eksploataciono područje jame zauzima istočni dio basena. Jama vrši eksploataciju dijela ugljenog sloja koji se nalazi dublje od dijela koji je ranije otkopavan sa Površinskim kopom “Živčići”. Dužina eksploatacionog polja jame “Đurđevik” iznosi cca 800 metara a širina u prosjeku 700 m. U regionu jame smještena su sela: Šahići, Beširevići, Ožak, Brnjica, Alići, Musići, Živčići i drugi manji zaseoci.

Jama ''Đurđevik II'' je prirodni nastavak eksploatacionog polja jame ''Đurđevik'' i zauzima središnji produktivni dio ukupnog polja Rudnika ''Đurđevik'' između područja jame ''Đurđevik I'' i područja PK ''Potočari'' i PK ''Višća''. Pravac prostiranja ugljenog sloja (ležišta) je SZ-JI a generalni pravac zalijeganja ugljenog sloja je J-Z smjera (azimuta) sa promjenjivim padni uglom od 12o do 30o. Debljina ugljenog sloja je promjenjiva i kreće se od 12m do 25m.

Sagledavajući dotadašnji razvoj jame od njenog početka rada, pa do 2011. godine, isti bi se mogao podijeliti u nekoliko perioda i to:

• Prvi koji obuhvata razdoblje od 1936. do 1948. godine, gdje se rad, kako na otkopavanju, tako isto i na pripremama odvijao isključivo ručnim putem Osiguranje radilišta, podgrađivanje vršilo se isključivo drvenom podgradom. Karakteristika ovog perioda svodi se na težak manuelni rad i veoma nisku produktivnost.

• Drugi period razvoja jamske proizvodnje je razdoblje od 1948. do 1961. godine kada se ulažu znatna sredstva za daljni razvoj jamske eksploatacije. Tada se uvode grabuljarski transportni sistemi za prevoz uglja, počinje da se primjenjuje čelična podgrada na otkopima, a uporedo se radi na poboljšanju uslova rada i standarda radnika U to vrijeme upotrebljavaju se i najsavremeniji uređaji za zaštitu radnika.

• Treći period počinje sa 1961-om godinom i traje narednih godina (do 1973. godine). Ovaj period je veoma značajan za jamu „Đurđevik“. Naime, uvodi se nova metoda otkopavanja sa širokim čelima. Na otkopima se podgrađivanje vrši čeličnom frikcionom podgradom, a transport uglja je u potpunosti mehanizovan. Proizvodnja uglja ima stalni rast, a razvoj jame je znatno ubrzan.

• Četvrti period razvoja jame „Đurđevik“ je od 1973. do 1985. godine i karakteriše se dinamičnijim razvojem u kome dolazi do znatnijih investicionih ulaganja u opremu, kako za otkopavanje, tako i za izradu jamskih pripremnih prostorija. Modernizuje se prevoz uglja ali i ljudi. Uvodi se novi sistem za prevoz repromaterijala i ljudi „gornjom šinom“. Ovaj period razvoja jamske eksploatacije karakteriše i to što se u potpunosti izbacuje ručni rad na širokim čelima. Najteže radne operacije se izvode pomoću hidraulike, tako da je sama sigurnost na otkopavanju znatno povećana. Uvođenjem visokomehanizovane i savremene jamske tehnologije, Jama „Đurđevik“ je stekla sve preduslove za veću proizvodnju mrkog uglja. Od samog početka podzemne eksploataciju uglja od 1936. do 1985. godine proizvedeno je ukupno 5.659.168 tona uglja.

• Peti period je od 1985. godine pa do pred sam rata, 1990. godine kada proizvodnja uglja u jamskoj eksploataciji bilježi postepeni pad. Naime, te godine proizvodnja ulja se svela na nivo od oko 150.000 tona uglja.

• Šesti period proizvodnje uglja putem jamske eksploatacije je i najteži period. To je period agresije na Bosnu i Hercegovinu, tj. period od 1992.-1995. godine. U tom vremenskom rasponu proizvodnja u jami „Đurđevik“ se svela na minimum. Zapravo proizvodnje skoro i nije bilo ili je bila minimalna. Uspijevalo se uz maksimalne napore osoblja održati Jama kao proizvodni podzemni objekat u stanju sigurnosti.

• Sedmi period jamske eksploatacije je period od završetka ratne kataklizme pa do 2010. godine. Ovaj period je karakterističan po tome što poslije pokretanja proizvodnje dolazi do znatnog povećanja same proizvodnje da bi 2010. godine proizvodnja iz jame skoro dosegla onaj proizvodni kapacitet koji je imala devedesetih godina XX stoljeća. Osim toga u podzemnoj eksploataciji se uvode nove metode otkopavanja ali se vodi briga i o osavremenjavanju načina proizvodnje uglja putem jamske eksploatacije, kao i humanizaciji rada i podizanja lične i kolektivne zaštite i sigurnosti na radu. Tako su i instalisana dva moderna sistema:
- Mjerno-nadzorni sistem za kontrolu gasnih parametara jame
- Sistem za prevoz ljudi i repromaterijala u jami dizel-hidrauličnom lokomotivom


Metode otkopavanja uglja u jamskoj eksploataciji

Danas otkopavanje uglja u jamskoj eksploataciji se vrši komornom metodom sa lepezom dubokih minskih bušotina. Komore zauzimaju horizontalan položaj po pružanju ugljenog sloja (u kontaktu sa podinom) i otkopavaju cijelu moćnost sloja.

Dosadašnje analize rezervi uglja ukazuju da se one dosta izrasjedane i da se radi o sistemu manjih blokova u kojima nije moguća primjena mehanizovanih širokočelnih metoda zbog malih dužina otkopnih zahvata.

Zbog toga i eksploatacija uglja u ovakvoj strukturi zahtjeva primjenu neke fleksibilnije metode kao što je komorna metoda sa lepezom dubokih minskih bušotina. Širina otkopne jedinice se kreće oko 10 m. Visina komore nije posebno određena, i nije jednaka za sve komore (zavisno od položaja komore u sloju) ali se može navesti da je u funkciji debljine ugljenog sloja.

Metoda koja je u određenom vremenu, uvedena kao dopunska metoda za otkopavanje manjih dijelova ležišta koji nisu bili dostupni za otkopavanje širokim čelom, kasnije je modificirana i danas je osnovna metoda otkopavanja.

Ova metoda je prilagodljiva uslovima koji vladaju u ležištu (mali blokovi tektonski poremećeni u horizontalnom i vertikalnom smislu sa različitim uglovima zalijeganja), zbog malih dužina otkopnih zahvata i prisustva valikog broja rasjeda.

Faze otvaranja, razrade, pripreme i eksploatacije uglja u složenoj geo- tejktonskoj strukturi zahtjevaju prilagođavanje tim uslovima kao i primjenu neke fleksibilnije metode kao što je komorna metoda sa lepezom dubokih minskih bušotina.

Širina otkopne jedinice se kreće od 9 do 10 m. Visina komore nije posebno određena, i nije jednaka za sve komore (zavisno od položaja komore u sloju), ali se može navesti da je u funkciji debljine ugljenog sloja.